лоучити

Old Church Slavonic

Etymology

From Proto-Slavic *lučiti.

Verb

лоучити • (lučiti) pf

  1. to happen, accomplish

Conjugation

Derived terms

  • безлоучьнъ (bezlučĭnŭ)
  • благолоучаи (blagolučai)
  • благополоучати (blagopolučati)
  • благополоучиѥ (blagopolučije)
  • благополоучьнъ (blagopolučĭnŭ)
  • вълоучити (vŭlučiti)
  • доброполоучьнъ (dobropolučĭnŭ)
  • злополоучьнъ (zlopolučĭnŭ)
  • лоучаи (lučai)
  • лоучати (lučati)
  • налоучити (nalučiti)
  • неоулоучениѥ (neulučenije)
  • неполоучениѥ (nepolučenije)
  • неполоучьнъ (nepolučĭnŭ)
  • олоучити (olučiti)
  • оулоучати (ulučati)
  • оулоучениѥ (ulučenije)
  • оулоучити (ulučiti)
  • полоучавати (polučavati)
  • полоучаи (polučai)
  • полоучати (polučati)
  • полоучевати (polučevati)
  • полоучениѥ (polučenije)
  • полоучивъ (polučivŭ)
  • полоучити (polučiti)
  • прилоучаи (prilučai)
  • прилоучати (prilučati)
  • прилоучениѥ (prilučenije)
  • прилоучити (prilučiti)
  • пролоучати (prolučati)
  • прѣлоучити (prělučiti)
  • скорополоучьно (skoropolučĭno)
  • слоучавати (slučavati)
  • сълоучати (sŭlučati)
  • сълоучити (sŭlučiti)
  • сълоучиѥ (sŭlučije)

See also

References

  • Miklosich, Franz (1850) Lexicon linguae Slovenicae. Veteris dialecti, Vienna
  • Бояджиев, Андрей (2016) Старобългарска читанка, София
This article is issued from Wiktionary. The text is licensed under Creative Commons - Attribution - Sharealike. Additional terms may apply for the media files.